MEDANA

Vanzemaljac Zvani Pčela

[et_pb_section fb_built=”1″ _builder_version=”4.16″ global_colors_info=”{}”][et_pb_row _builder_version=”4.16″ background_size=”initial” background_position=”top_left” background_repeat=”repeat” global_colors_info=”{}”][et_pb_column type=”4_4″ _builder_version=”4.16″ custom_padding=”|||” global_colors_info=”{}” custom_padding__hover=”|||”][et_pb_text _builder_version=”4.19.0″ text_text_color=”#000000″ text_font_size=”16px” background_size=”initial” background_position=”top_left” background_repeat=”repeat” hover_enabled=”0″ text_font_size_tablet=”16px” text_font_size_phone=”15px” text_font_size_last_edited=”on|phone” global_colors_info=”{}” sticky_enabled=”0″]

Ako postoje vanzemaljci na planeti Zemlji, pčela je sigurno jedna od njih. Sve činjenice vezano za pčelu su toliko zapanjujuće da sa punim pravom nosi ime najsavršenijeg insekta a možda čak i bića na planeti.

Smatra se da ukoliko bi nestalo pčela, vrlo brzo bi nestalo života na Zemlji.

Život u jednoj košnici je organizovan do najsitnijih detalja i sve je podredjeno redu, radu i disciplini. Neporoduktivni članovi pčelnjeg društva automatski bivaju izbačeni iz košnice čim obave svoju funkciju.

Život u košnici se najpribližnije može uporediti sa životom u kasarni. Tačno se zna ko, šta, kada i kako radi. Jako pčelinje društvo broji 60.000 – 80.000 pčela.

Svako pčelinje društvo ima 3 vrste pčela:

Matica – vrhovni komandant košnice.  Košnica može imati samo jednu maticu i ukoliko se u isto vreme izlegu 2 matice, jedna mora da umre. Matica je polno zrela ženka koja polaže jaja i nepogrešivo organizuje i upravlja životom u košnici. Veća je od obične pčele i može živeti i do 6 godina. Fascinantna je činjenica da upravljanje košnicom obavlja lučeći feromone – hemijske mirise,  koji daju sve potrebne informacije pčelama šta i kako treba da rade. Jednom godišnje izlazi iz košnice radi parenja – u “svadbenom plesu” se pari sa najmanje 7 trutova, sakuplja njihovu spermu koja obezbedjuje genetsku raznolikost i zdravo i jako potomstvo. Najproduktivnija je tokom letnjih meseci kada dnevno snese i do 2,500 jaja.

Trutovi – muške pčele čiji je jedini zadatak parenje. Kada obave tu dužnost bivaju izbačeni iz košnice kao neproduktivni članovi društva. Tokom letnjih meseci u košnici može biti i do 500 trutova. U srpskom jeziku reč trut se koristi da označi lenštinu i neradnika.

Ostatak pčelinjeg društva čine pčele radilice ili pčele izletnice. To su pčele zbog kojih se epiteti kao što su vrednica, mudrica, pametnica vezuju za ove životinje. Svaka pčela u skladu sa svojim uzrastom tačno zna šta je njeno zaduženje i ne štedeći svoju snagu ceo svoj život provodi u obavljanju jasno definisanih dužnosti. Život pčele je kratak. Tokom letnjih meseci, kada je udarna sezona prikupljanja nektara i polena, zbog iscrpljenosti žive svega 6 nedelja. U tom periodu naprave  do 10 miliona letova kako bi nabrale materijal za izradu pola kilograma meda. Tokom zime žive do 5 meseci.,

Pčela je vrlo  spretan, brz i otporan insekt. Pri letu bez tereta pčela može razviti brzinu i do 65 km/h a pod teretom polena i nektara kreće se brzinom od 25 – 30 km/h. Tokom leta zamahne više od 400 puta krilima u sekundi, što proizvodi zvuk sličan zujanju. Smatra se da je pčelin mozak u stanju da 600 puta brže računa nego najbrži računar i da je sposobna da u deliću sekunde napravi kompleksne proračune vezano za precizno izračunavanje najbržeg puta od pašnjaka do košnice.

Medonosna pčela ima preko 150 receptora mirisa koji im omogućavaju rodbinsko prepoznavanje, komunikaciju u košnici i pronalaženje hrane. Svaka pčela ima svoj miris pomoću kojih se medjusobno prepoznaju.

Pčele se ne radjaju sa znanjem kako se pravi med, već uče od starijih pčela. Iz tog razloga se tačno zna u kom uzrastu svaka pčela obavlja koju aktivnost.

  • U uzrastu od 1. – 12. dana života obavljaju jednostavnije zadatke kao što su čišćenje gnezda, hranjenje mladih jedinki
  • Od 13. – 17. dana života proizvode vosak , prave “medne ćelije”, nose hranu i obavljaju pogrebne dužnosti
  • Od 18. – 21. dana stražare na ulazu u košnicu, štiteći je od uljeza
  • Od 22. dana pa do kraja života prikupljaju polen, nektar i vodu i oprašuju biljke

Pčele proizvode vosak, propolis, med, matični mleč. Svaka od ovih supstanci ima mnogo namena kako u košnici tako i van nje.

U košnici se od voska koje pčele proizvode pravi saće, tj. ćelije u koje matica polaže jaja, u kojima se razvijaju larve i legu matice, pčele i trutovi, a takodje se sakuplja i med koje pčele proizvedu.

Propolis pčele koriste za zaptivanje rupa i pukotina u košnici kako bi obezbedile topao i suguran dom za pčelinje društvo. Ukoliko neki miš, gušter ili neki drugi uljez udje u košnicu, pčele ga neutrališu tako što ga potpuno prekriju propolisom (praktično ga mumificiraju), čime spreče raspadanje leša i širenje bakterija. Propolis služi i kao antiseptik.

Matični mleč je savršena supstanca kojom se hrane larve do trećeg dana života a larve predodredjene za radjanje matice se sve vreme hrane njime.

Svi  pčelinji proizvodi su bogati zdravim supstancama kao što su veliki broj vitamina, amino kiselina, minerala… i čine savršenu hranu i savršen prirodni lek za skoro sve bolesti.

Pčele i pčelinji proizvodi su od davnina pobudjivali znatiželju i privlačili pažnju svojim  čudotvornim karakteristkama. Uočavane su neke karakteristike pčela koje naukom teško da mogu biti objašnjene. Pčele imaju neverovatne sposobnosti prilagodjavanja, orijentacije, komunikacije kao i kolektivne inteligencije. U poslednjih 100 godina vršeno je više od nekoliko desetina hiljada eksperimenata na pčelama i došlo se do zapanjujućih zaključaka. Poznati apiterapeut mr. sc. Žarko Stepanović navodi neke od njih:

Pčele na vulkanu

Pčele su sposobne da precizno regulišu temperaturu u košnici. Krajem zime, kada matica počne da polaže jaja, radilice održavaju temperaturu legla između 32° i 36°C, čak i kada je spoljašnja temperatura ekstremno niska, do -40°C (Heinrich, 1993)! Da bi odgovorio na pitanje do koje mere je pčelinje društvo sposobno da se bori protiv pregrevanja košnice, Martin Lindauer (1918-2008) je 1954. godine postavio jednu košnicu na osunčano polje stvrdnute vulkanske lave u blizini Salerna u južnoj Italiji. Na spoljašnjoj temperaturi od 60°C, pčele su i dalje održavale temperaturu legla od 36°C (Heinrich, 1993)! Pčele dakle mogu da održavaju optimalnu temperaturu legla u ukupnom opsegu spoljašnjih temperatura od 100 stepeni Celzijusa (od -40 do +60°C)!

Pčele u rudniku

Početkom dvadesetog veka, već je bilo jasno da pčele mogu da se dresiraju da dođu po hranu u tačno određeno vreme dana. Međutim, nije se znalo da li imaju unutrašnji časovnik pomoću koga se orijentišu u vremenu, ili pamte položaj Sunca na nebu i na taj način uspevaju da se pojave na hranilici uvek u isto vreme. Da bi odgovorio na ovo pitanje i eliminisao uticaj Sunca, pa čak i mogući uticaj kosmičke radijacije, nemački naučnik Val (Wahl, 1932.) sproveo je eksperiment vremenske dresure pčela u rudniku soli, 150 m ispod Zemljine površine! Pčele su i duboko pod zemljom izletale iz košnice i pojavljivale se na hranilici tačno na vreme! Time je dokazano da one poseduju unutrašnji časovnik.

Pčele pod visokim naponom

Grupa istraživača je postavila košnice direktno ispod vodova visokog napona (765 kV, 60 Hz). Zatim su, tokom dužeg vremenskog intervala, posmatrani efekti (Greenberg i ostali, 1981). Košnice koje su se nalazile na tlu direktno ispod vodova (u normalnoj projekciji) bile su izložene najjačem električnom polju (7 kV/m)! Pčele su bile sposobne da osete da nešto nije u redu i reagovale su zapanjujuće svrsishodno, gotovo da nema razloga ne reći – inteligentno! Jadne pčele su pokušale da se izoluju od visokog napona time što su obložile celokupnu unutrašnjost košnice neuobičajeno debelim slojem propolisa! To je materijal koji pčele koriste za sve vrste hidro-izolacionih i termoizolacionih radova tokom gradnje. Propolis zaista ima i elektroizolaciona svojstva! Nažalost, to nije bilo dovoljno da bi se zaštitile od ekstremno jakog električnog polja. Pošto su učinile sve što je bilo u njihovoj moći da se zaštite, pčele su uskoro počele da ispoljavaju negativne efekte: postale su razdražljive, košnice su privređivale i dobijale na težini unetog meda znatno sporije nego obično, društva su počela da gube matice i da prave abnormalne matičnjake, a količina legla je značajno smanjena. Sve je to uticalo na drastično smanjeno preživljavanje ovih društava tokom zime (Greenberg i ostali, 1981). Društva koja su se nalazila dalje od električnih vodova ispoljavala su manje abnormalnosti. U polju slabijem od 4,1 kV/m, pčele nisu oblagale košnicu dodatnom izolacijom, niti su gubile maticu. Život društva je tekao relativno normalno. Ovi pomalo čudnovati eksperimenti imaju svoju praktičnu vrednost. Ako pčelarite u blizini vodova visokog napona, izmestite svoje košnice barem 25 m (što dalje, to bolje) od stubova!

Obavljeni su i eksperimenti u kojima su pčelinje larve izlagane dejstvu jakog magnetnog polja. Konstantno magnetno polje jačine 7 T nema značajan efekat na embrionalno i larveno razviće pčela (Kefuss i ostali, 1999).

Pčele u polju „direktnog prenosa”

Može biti da nemate problema sa vodovima visokog napona, ali da pčelarite u blizini velike satelitske antene. Stručnjaci su se dosetili da provere kako bi se pčele ponašale u letu iznad satelitskog primopredajnika (Gary i Westerdahl, 1981)! Radilice su po 30 minuta izlagane mikrotalasnom zračenju frekvencije 2,45 GHz i snage od 3 do 50 mW/cm2. Izlaganje zračenju je bilo znatno duže od vremena potrebnog pčeli da preleti prostor iznad tanjira velike satelitske antene. I parametri zračenja su premašivali standardne vrednosti. Bez obzira na to, pčele nisu pokazale nikakve poremećaje vezane za sposobnost letenja, orijentacije, pamćenja i efikasnosti u obavljanju posla (Gary i We- ster-.dahl, 1981).

Razlog zašto istraživači biraju pčele (osim ekonomskog razloga, koji je obično izgovor za finansiranje istraživanja) kada su u pitanju eksperimenti preživljavanja ekstremnih uslova, jeste taj što su u pitanju izuzetno inteligentni i prilagodljivi insekti! Ponašanje pčelinjeg društva je tako kompleksno da je lako utvrditi efekte primenjenog tretmana. Kada bi se slični eksperimenti radili, recimo, na bubašvabama, ne bismo imali šta da zapazimo, osim možda kad se insekti izvrnu na leđa i prekrste noge! Medonosna pčela je s razlogom „zvezda programa”! Veliki broj eksperimenata pomenut u ovoj knjizi prećutno priznaje pčeli njenu izuzetnost.

„Ljubavni” eksperimenti na visini

Svadbeni let i parenje mladih matica i trutova odvija se na relativno velikoj visini (10-25 m), i pri relativno velikoj brzini od 20 km/h (Robinson, 1996), tako da je retko bio predmet direktnog posmatranja. Geri (1962.) je, proučavajući hemijsku signalizaciju tokom svadbenog leta, vezivao mlade matice za meteorološke balone napunjene helijumom. Maticama je fini najlonski konac bio zalepljen za leđni deo grudi. Uzica im je dozvoljavala veliku pokretljivost, tako da su čak mogle i da lete ukrug ispod balona. Matice podignute na određenu visinu bi uskoro postajale meta „napada” čitavih trutovskih rojeva. Mužjaci su sa skoro nesmanjenim žarom napadali i filter-papir natopljen sadržajem matičnih žlezda (Garv, 1962).

Pčele u svemiru

Pored pasa i majmuna, u svemirske putnike su se ubrojali i insekti, i to pčele. U aprilu 1984. godine američki raketoplan Čelendžer (Challenger) odvezao je u Zemljinu orbitu roj pčela sa maticom (Kulinčević, 1985). Izrada specijalne kosmičke košnice u kojoj su pčele provele vreme u Zemljinoj orbiti koštala je NASA-u 40.000$. To je‚, verovatno, najskuplja do sada napravljena košnica. Međutim, kosmičke pčele su postavile i čitav niz drugih svetskih rekorda. „Posada” svemirske košnice je verovatno još uvek najmnogobrojnija grupa „astronauta” koja se ukrcala na jedan svemirski brod! Roj je brojao 3300 pčela (Kulinčević, 1985). Nisam proveravao statistike o ukupnom broju astronauta koji su do sada zagazili u beskrajni okean kosmičkog vakuuma, ali je vrlo moguće da je za sada u svemiru boravilo više pčela nego ljudi! Minijaturni kosmički argonauti su se na svom epskom putovanju vinuli stotinak kilometara više u nebo nego bilo koja druga pčela pre njih. Pri tome su, naravno, postavile i brzinski rekord.

Pčele su u bestežinskim uslovima provele devet dana. Za to vreme napravile su 190 cm2 saća od voštanog materijala koji im je stavljen na raspolaganje. Iako su radile u bestežinskim uslovima, čak 70% saća je napravljeno potpuno pravilno. Matica je polagala i jaja u saće. Zanimljivo je da kontrolni roj koji je ostao na Zemlji nije za to vreme proizvodio saće. Ovaj eksperiment je potvrdio da pčelama za orijentaciju saća tokom izgradnje nije bitno Zemljino gravitaciono, već elektromagnetno polje. Zemljin elektromagnet je dovoljno jak i u oblasti orbite, gde su se pčele nalazile, tako da nisu bile dezorijentisane.

Ovo istraživanje nije sprovedeno iz puke radoznalosti. U dugoročnim planovima američke svemirske agencije (NASA), predviđa se izgradnja velikih, stalno naseljenih orbitalnih stanica. Stalno dovoženje hrane sa Zemlje bilo bi suviše skupo. Zato se planira uspostavljanje zatvorenih orbitalnih ekosistema koji će prehranjivati astronaute. Sve voće i većina povrća zahteva oprašivače za svoje cvetove. Pčele su idealni kandidati za taj posao, jer uz temeljno oprašivanje proizvode i prirodni zaslađivač, med. Kolika je važnost ovih životinjica za život na Zemlji postaje nam jasno tek kad razmišljamo o stvaranju uslova za život izvan naše planete. Bog kao da je unapred stvorio pčele tako da, kad zatreba, one bez naročitih priprema mogu da odgovore zahtevima nove, kosmičke službe čoveku.

[/et_pb_text][/et_pb_column][/et_pb_row][/et_pb_section]

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

0
    0
    Vaša Korpa
    Vaša Korpa Je Prazna
    Scroll to Top